Ponovno čitam Adorna

Prije četrdeset i šest godina objavio sam u zagrebačkoj Sveučilišnoj nakladi Liber knjigu s naslovom Književno stvaralaštvo i povijest društva, u kojoj je među najopsežnijim tekstovima rasprava o frankfurtskom filozofu, sociologu i muzikologu Theodoru W. Adornu. Najveći dio godina nacističke vlasti Adorno je proveo u Americi, kao susjed Thomasa Manna u Kaliforniji. S Maxom Horkheimerom nastavio je u emigraciji voditi frankfurtski Institut für Sozialforschung. Njihova je zajednička knjiga Dialektik der Aufklärung (Amsterdam, 1947). Adornova mišljenja, povezana s drugim zapisima u duhu radikalne Kritičke teorije, predmet su ovog osvrta. Što je prohujalo, a što ostalo?

Ostalo je svakako osebujno, ambivalentno tumačenje prosvjetiteljstva. Fascinacija pojmom liberalizma i napretka prekrila je činjenicu da racionalni duh u sebi sadrži dijalektiku, to jest unutarnje protuslovlje. Ideja nezaustavljive vlasti nad prirodom stvorila je suprotnost: nevolje tehničke prakse, koja je kadra uništiti samu sebe. „Put vodi od praćke do atomske bombe.“ Na kraju dijalektičkog lanca stoji mogućnost samouništenja.

Skica za novi zapis, sastavljena tjedan dana prije smrti

U čovječanstvu krije se, međutim, podsvjesna čežnja za pomirenjem s prirodom. Adorno je to u središnjem zapisu svoje zbirke eseja i aforizama Minima Moralia (1951) izrazio krajnje pojednostavnjenom slikom, s francuskim naslovom Sur l’Eau (Nad vodom). San je sažet u prizoru subjekta koji se ljuljuška u čamcu, pogleda uprta u nebo, u visoko plavetnilo. Mirovanje je znak prosvjeda protiv onoga nasilničkog mentaliteta koji želi bezobzirno osvajati planete. 

Drugo težište Horkheimerove i Adornove knjige tvori skupina zapisa o „kulturnoj industriji“ odnosno „industriji kulture“. To je segment u kojemu se najjasnije očituje Adornov prinos. Prva je autorova teza da je u modernoj civilizaciji velik dio tvorevina podvrgnut komercijalnim interesima. Osobito se u Sjedinjenim Državama proizvodnja filmskih i književnih bestselera raščlanjuje prema zakonima profita.

Premda su u Europi prilike zbog drukčijih kulturnih tradicija znatno povoljnije, ne bi trebalo podcijeniti ulogu američkih televizijskih serija u programima mnogih europskih kanala. U određeno vrijeme gledatelje zapljuskuje slaboumlje petorazrednih serija. Čitajući Adorna, treba i to imati na umu. Od poratnih vremena do danas komercijalizacija se očito čak i pospješila. Svakako je zahvaćena i publika. Njezine su prosudbe, kako pokazuju ankete, nalik na formule: getting into trouble and out again (upadanje u nevolje i izlaz iz njih).

Adorno bi bio nepravedan prema „industriji kulture“ da nije uzeo u obzir i vrhunska ostvarenja. Na tome se temelje kriteriji njegova pristupa općem funkcioniranju kulturnih djelatnosti. Njima pristaje Marxov pojam Tauschwert (za razliku od Gebrauchswert ili uporabne vrijednosti). U društvenoj praksi proizvod vrijedi onoliko koliko podiže prestiž osobe koja sudjeluje u razmjeni dobara. Političke prilike mogu u načelu biti različite (kao i uvjeti u zemljama Saveznika prije i poslije Drugoga svjetskog rata), no načelo trgovinskih interesa ostaje. Središnja je kategorija pojam prestiža, koji vlada ponašanjem publike u „događanjima“ (events). Nije važno razumijevati stvari, već biti prisutan. Robna razmjena očituje se kao društveno-psihološki čin.

Adorno je posebno aktualan – sve do danas – u razmatranjima koja se tiču odnosa između javnosti i tržišnih mehanizama, osobito na području razmatranja o glazbi.  Razvoj u današnjem smislu počinje potkraj devetnaestog stoljeća, u doba velikih orkestara i „karizmatičnih“ dirigenata. Podsjetit ću na primjer što ga Adorno ne navodi. Kad je Richard Strauss u Sjedinjenim Državama izvodio svoju programnu simfoniju Domestica, događaj je bio popraćen „cirkuskom reklamom“: milijunaši su se natjecali tko će osvojiti skuplje, bolje mjesto. Može se reći: i vidljivije u percepciji društvenih odlika.

Adornov je primjer radiofonija općenito. Prijenos koncerata u službi je isticanja komercijalnih donatora. Njihov ograničen ukus očituje se isticanjem popularnih dirigenata poput Toscaninija – bez obzira na to jesu li njegove izvedbe uzorne ili nisu. Pljesak je pretprogramiran.  

A danas? Svugdje se nude prestižni „projekti“, a bitno je samo jesi li prisutan. Vrhunac dirigentskoga prestiža jest ravnanje Novogodišnjim koncertom Bečke filharmonije. Ipak, utješno je što ne propada umjetnost.